Navigation Menu+

Načini na koje žene govore „ne“

Posted on lis. 18, 2017 by in Ljubav i veze, Rast i razvoj | 0 comments

BROKEN_FENCE

Piše: Irena Jurjević, mag.paed., mag.soc., psihoterapeut

Dugi niz godina kriminalne devijacije bile su dio mog redakcijskog posla. Dobili bismo dojavu, došli na mjesto događanja, uzeli informacije o nesretnom događaju, ubojstvu, prometnoj nesreći, napadu… Bio bi to jedan plošni dodir sa stvarnošću, kratkotrajan, 2D bljesak boli i odlazak s lica mjesta. U tekstu bih nastojala što vjernije opisat što su mi rekli i što sam vidjela. U tim dodirima sa stvarnošću, nije bilo pravog susreta. Više onako, neurotično letimičnog, koji bi tu došao, malo se zadržao i otišao. Ili pak ostao negdje u dubini podsvijesti, provirivši samo onda kada bih opet prolazila tim mjestom. Emociju bih mogla potjerati, ali nikad je nisam mogla u potpunosti ugasiti.

I onda me život (a i želja) odveo da budem među onima koji bivaju na tim mjestima onda kada se ugase svjetla i spuste zastori. Kada ostanu samo tupa bol i ona neprekidna tišina koje ne prolaze.

teddy bear

Ono o čemu želim pisati jesu sve one slike i sva ona sjećanja nad kojima se nikad ne podigne zastor. A ako se i podigne, naiđe na stigmu i društvenu izolaciju. To su silovanja i drugi seksualni napadi. Njih je u tom drugom dijelu od javnog, u onoj sferi privatnog i intimnog gdje žene konačno uspiju izgovoriti riječi „i ja sam ta“ – previše.

Radeći u prostoru javnog bila sam svjesna da je i to dio devijacija društva u kojem živim, no danas sam svjesna da silovanje i seksualni napadi nisu devijacija, oni su stalna karakteristika našeg društva. To je pojava koja je neprekidna, sveprisutna i društveno tolerirana. I nemam taj stav jer specijalizirano radim sa žrtvama seksualnog zlostavljanja, već je seksualno zlostavljanje tihi pečat s kojim na psihoterapiju dođe svaka druga žena. Povod nikada nije sam događaj, no on nekako uvijek dođe na površinu. Nekad već drugi sat, a nekad tek nakon pola godine. Nekad nakon godinu dana terapije. Ovisno koliko je rana duboka. Iz djetinjstva, adolescencije, starijih godina… Ona je tu, zarezana i nezacijeljena.

I sva ta iskustva redom su neprijavljena i nikada nisu ušla zakonsku proceduru. Ostala su u sjenkama sjećanja žena koje su svjesne toga da i sutradan nakon što im je tijelo bilo napadnuto i dalje moraju hodati istim ulicama, raditi na istim poslovima koje je stvorilo društvo koje ih ne prihvaća i ne štiti.

broken fence 2

U nemogućnosti da se obrane žene u tom društvu naučile su govoriti ‘ne’ na različite načine. Govore ga tiho. Nečujno. Žene govore ‘ne’ okretanjem glave kada zlostavljača sutradan sretnu na cesti. ‘Ne’ govore povlačenjem u sebe, zatvaranjem u kuću i od svijeta. ‘Ne’ kažu i onda kada izbrišu sva sjećanja, a u njihovoj zdjelici pri pomisli na intimnost javi se samo tupa bol.

Žene znaju uistinu na razne načine reći ‘ne’. Kažu ga tako da godinama nakon zlostavljanja hodaju po svijetu odsječena tijela, od struka pa na dolje. ‘Ne’ kažu i sa svojim ‘mrtvim tijelom’ kada im se dogodi intimnost sa partnerom. I kada se godinama poslije u mračnoj ulici pojavi sjena nekog nepoznatog lika, one govore ‘ne’ – tako da zamrznu od straha. Žene našeg društva ‘ne’ govore samoozlijeđivanjem, prejedanjem, anoreksijom, bulimijom, ortoreksijom, desenzitizacijom, defleksijom, retrofleksijom… Svakim mogućim ‘društveno prikladnim načinom’. Jer, sve je društveno prihvatljivo samo da ne budu glasne i buntovne.

Dok čitate ovaj tekst u vašoj blizini to ‘tiho ne’ izgovaraju vaša sestra, rodica, možda i majka, pa i baka. Djevojka u uredu, gospođa u trgovini… Ili vaša kćer. Saslušajte ih. Jer, i onda kad je ‘javno’ prema njima grubo, odbacujuće i zlostavljajuće, ‘privatno’ je mjesto gdje zacjeljujemo. Majčin zagrljaj, dlan tetine ruke na ramenu nećakinje, pogled suosjećanja s kojim smo ‘tu, s njima’ – to je ono mjesto sigurnosti i otpuštanja koje zacjeljuje i najdublje rane.

Saslušajte ih.